autor: Kristijan Kuhar
Ćirilometodski temelji
Početci glagoljaškoga bogoslužja (staroslavenske liturgije) neodvojivo su povezani s moravskom misijom svetih Konstantina Ćirila i Metoda, koji su s grčkoga i latinskoga jezika preveli Sveto pismo i bogoslužne tekstove. U Rimu su 869. godine dobili dopuštenje pape Hadrijana II. za slavljenje rimskoga obreda na staroslavenskome jeziku. Tako u rimskoj Crkvi, pored latinskoga jezika, staroslavenski jezik postaje lingua sacra (ʽsveti jezikʼ), a glagoljica, uz latinicu, pismo dostojno bilježenja Svetoga.
Metodov nauk
Najstariji je sačuvani spomen glagoljaškoga bogoslužja sadržan u odluci Splitskoga sabora (925.) da kler, koji svete sakramente slavi na »narodnome« (staroslavenskom) jeziku, mora poznavati i latinski jezik kao službeni jezik rimske Crkve. Iz te se odluke iščitava stav nepovjerenja prema glagoljašima, koji je, između ostaloga, proizlazio iz nerazumijevanja staroslavenskoga jezika i nečitkosti glagoljskoga pisma. Štoviše, hrvatski kler koji je slavio bogoslužje na staroslavenskome jeziku sumnjičio se za herezu. Glagoljaško je bogoslužje dobilo naziv Methodii doctrina – Metodov nauk, a glagoljaše se optuživalo da se ne drže pravovjerne predaje (rimske) Crkve, nego da stvaraju novu, temeljenu na novome jeziku i pismu.
Te su zablude razriješene 1248. godine kad je senjski biskup Filip dobio dopuštenje pape Inocenta IV. da u svojoj biskupiji sačuva običaj slavljenja bogoslužja na hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku, iz knjiga pisanih (uglatom) glagoljicom. U tome pismu papa spominje i da glagoljaši tvrde da su pismo dobili od sv. Jeronima.
Hrvatska povlastica
Inocentovo dopuštenje potiče razvoj glagoljaškoga bogoslužja i hrvatskoglagoljske liturgijske književnosti. Ta je književnost prijevodnoga tipa, a odnosi se na prijevode rimskih latinskih brevijara i misala na hrvatski crkvenoslavenski jezik. Hrvatskoglagoljske su liturgijske knjige, premda pisane različitim jezikom i pismom, po obredu jednake latinskim i latiničnim liturgijskim knjigama.
Posebnu je vrijednost glagoljaškomu bogoslužju dalo liturgijsko pjevanje – usporedivo s gregorijanskim pjevanjem na latinskome liturgijskom prostoru – koje je danas poznato kao glagoljaško pjevanje.
Premda je rimokatolički obred od srednjega vijeka bio dvojezičan (latinski i hrvatski crkvenoslavenski) i dvopismen (latinica i uglata glagoljica), valja istaknuti da su Hrvati jedini narod koji je sudjelovao u nelatinskome bogoslužju. Tu su povlasticu uživali cijelo tisućljeće prije II. vatikanskog sabora (20. st.), koji je uveo sveopću uporabu narodnih jezika u bogoslužje.
Književni dosezi
Osim liturgijskih tekstova (misala, brevijara, rituala, psaltira), prevode se i teološki, patristički, homiletski, apokrifni i drugi kršćanski tekstovi koji ulaze u hrvatskoglagoljske zbornike. Premda su glagoljica i hrvatski crkvenoslavenski jezik bili izvanredna pojava u srednjovjekovnoj zapadnoj Europi, koja je svoju kulturu temeljila na latinskome jeziku, marljivom praksom prevođenja glagoljaši su hrvatske prostore ravnopravno pridružili zapadnoeuropskomu kulturnom okružju.
Prateći liturgijske i književne trendove u Europi, hrvatski glagoljaši već 1483. godine tiskaju prvu hrvatsku knjigu, Misal po zakonu rimskoga dvora. Taj je misal prva u nizu hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga koje se tiskaju u identičnome kodikološkom obliku kao i latinske liturgijske knjige.
Novi vijek
Glagoljaško bogoslužje opstaje na hrvatskim prostorima do 20. stoljeća. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća tiskaju se novi misali trudom Dragutina Parčića (1893. i 1896.) te Josefa Vajsa (1905. i 1927.). U tome se razdoblju u katoličkoj Crkvi stvara liturgijski pokret čije djelovanje postaje temelj za liturgijske reforme II. vatikanskog sabora (1962. – 1965.). Za »jezični« su dio liturgijske reforme zaslužni hrvatski biskupi prisutni na II. vatikanskom saboru, mons. Frane Franić i mons. Josip Arnerić, koji je pred saborskim ocima slavio svetu misu na hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku.
Nakon što je 1969. godine objavljen misal Pavla VI., u kojemu u liturgiju ulaze narodni jezici, glagoljaško bogoslužje ostaje povijesna baština pojedinih biskupija na hrvatskoj obali Jadrana i redovničkih zajednica franjevaca trećoredaca, koji u svečanim prigodama svetu misu slave na hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku iz misala koji je 1980. godine priredio Josip Leonard Tandarić.
