Temeljne značajke glagoljaštva
Glagoljaštvo je hrvatski odvjetak ćirilometodske tradicije koji obuhvaća ukupnu djelatnost hrvatskih glagoljaša. Oni su, za razliku od ostalih Slavena, zadržali glagoljsko pismo i pritom razvili novi tip pisma, uglatu ili hrvatsku glagoljicu.
Glagoljaštvo se odnosi i na pismenost na (hrvatskoj) ćirilici. Plodovi su glagoljaštva i glagoljaško bogoslužje te glagoljaško pjevanje. Danas glagoljaštvo istražuju znanstvenici različitih profila: filolozi, povjesničari, povjesničari umjetnosti, teolozi, liturgičari i dr.
Hrvatski crkvenoslavenski jezik
Hrvatski je crkvenoslavenski jezik najstariji hrvatski književni jezik. Razvio se iz prvoga slavenskog književnog jezika – starocrkvenoslavenskoga, koji je nastao u 9. stoljeću i kojim su pisani najstariji spomenici slavenske pismenosti sačuvani u prijepisima iz 10. i 11. stoljeća.
Početci glagoljaškoga bogoslužja (staroslavenske liturgije) neodvojivo su povezani s moravskom misijom svetih Konstantina Ćirila i Metoda, koji su s grčkoga i latinskoga jezika preveli Sveto pismo i bogoslužne tekstove.
Glagoljaško je pjevanje prepoznatljivo hrvatsko liturgijsko i izvanliturgijsko pjevanje izniklo iz glagoljaškoga bogoslužja. Podrazumijeva pjevanje na hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku kao i na živome hrvatskom jeziku čakavske osnovice.
Ćirilica je drugo i mlađe slavensko pismo nastalo na osnovi grčkoga alfabeta. Dugo se smatralo da su je oblikovali učenici Konstantina (Ćirila) i Metoda za potrebe pokrštavanja Slavena u okolici Bizanta i dali joj ime u čast sv. Ćirila.