autor: Kristian Paskojević
Postanak
Ćirilica je drugo i mlađe slavensko pismo nastalo na osnovi grčkoga alfabeta. Dugo se smatralo da su je oblikovali učenici Konstantina (Ćirila) i Metoda za potrebe pokrštavanja Slavena u okolici Bizanta i dali joj ime u čast sv. Ćirila. Proglašenje ćirilice službenim pismom Bugarskoga Carstva 893. godine utjecalo je na njezino širenje, ali pretpostavka o autorstvu danas je odbačena. Ćirilica nije rezultat pojedinačnoga nadahnuća, nego povijesnoga procesa.
Ćirilicom su pisani i neki spomenici starocrkvenoslavenskoga kanona (Savina knjiga, Suprasaljski zbornik). Za razliku od glagoljice, ćirilica je danas jedno od najraširenijih svjetskih pisama, kojim se služe i neslavenski narodi – pogotovo na prostoru središnje Azije u državama bivšega SSSR-a, ali i dalje (Kazahstan, Kirgistan, Mongolija i sl.).
Među Hrvatima
Ćirilica je i hrvatsko povijesno pismo čija se uporaba može pratiti od 12. do 19. stoljeća. Najstariji su sačuvani hrvatski ćirilični spomenici iz 12. st. Ćirilična slova pojavljuju se na glagoljskoj Bašćanskoj ploči (oko 1100.) te na glagoljskome Supetarskom ulomku (12. st.). Iz 1184. je godine Povaljski prag, najstariji datirani cjeloviti hrvatski ćirilični natpis. Iz Povalja (otok Brač) je i Povaljska listina (1250.).
Ćirilična epigrafija srednjega vijeka bogatija je u Bosni i u Hercegovini. Među najstarijim je spomenicima Humačka ploča (12. st.), ćirilični natpis s nekoliko glagoljskih slova koji se nalazio u zidu franjevačkoga samostana u Humcu (Hercegovina). Iz 1189. je pergamentna Povelja Kulina bana, koja, između ostaloga, svjedoči i o postojanju dubrovačke slavenske kancelarije već krajem 12. st.
Jedan je od starijih spomenika i List omiškoga kneza Đure Kačića Dubrovačkoj općini iz 1276. g. U 14. st. ne izostaju diplomatski dokumenti. Štoviše, u Državnome arhivu u Dubrovniku sačuvan je i najveći broj ćiriličnih spisa na čitavome Balkanu (čak 10 000 po nekim procjenama).
Početkom 15. st. za splitskoga hercega i bosanskoga vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića pisan je Hvalov zbornik. Taj je iluminirani rukopis vjerojatno nastao u Hrvojevoj rezidenciji u Omišu.
Poljički statut (1440.) reprezentativan je pravni spomenik. Zanimljivo je da su Poljičani ćirilicu nazivali glagoljicom. Takva zamjena naziva dvaju slavenskih pisama nije iznimka. U Dubrovniku je tako naziv presbyteri chiurillice označavao popove glagoljaše.
Pri turskim osvajanjima korespondencija s turskim velikašima odvija se na ćiriličnome pismu, kao i diplomatska prijepiska duboko u unutrašnjosti hrvatskoga kulturnog kruga, primjerice na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Matijaša Korvina. Mnogobrojni su i hrvatski plemići iz 16. st. koji se u svojoj korespondenciji koriste ćirilicom, primjerice, slavni Nikola Jurišić, branitelj Kisega.
Početkom 16. st. pojavljuje se prvo tiskano hrvatskoćirilično izdanje: katolički molitvenik Ofičje Blažene Djeve Marije i Petnaest molitava Svete Bridžide (Venecija, 1512.). Unatoč izumu tiska i dalje nastaju rukopisni zbornici i lekcionari, poput dubrovačkoga Libra od mnozijeh razloga (1520.).
Ćirilični tisak nije stran ni bosanskim franjevcima, a reprezentativan je primjer te produkcije katolički katekizam Nauk karstianski fra Matije Divkovića (Venecija, 1611.).
Treba navesti da najveći dio hrvatskoćiriličnoga korpusa čine različiti javni i privatni dokumenti. Velik dio te dokumentacije još uvijek čeka da bude pročitan, preslovljen i protumačen.
Arvacko pismo
Za ćirilično pismo kojim su se služili Hrvati, ponajviše na dalmatinskome, dubrovačkome i bosanskohercegovačkome području u literaturi se mogu naći različiti nazivi: bosančica, bosanica, zapadna ćirilica, hrvatska ćirilica, poljičica i dr. Ovdje valja istaknuti naziv koji nalazimo u nekim ćiriličnim spomenicima: pismo arvacko.
Taj naziv glasno govori da je riječ o pismu koje je neodvojivi dio hrvatskoga kulturnog identiteta i dragocjena baština koju ne bismo smjeli zaboravljati ili zatirati.