autorica: Ana Šimić

Jedna od najrazlikovnijih osobitosti hrvatskoga kulturnog identiteta jest tropismenost, tj. činjenica da su se Hrvati u svojoj povijesti služili trima pismima: jednim izvorno rimskim (latinica) i dvama slavenskim (glagoljica i ćirilica).

Povijest hrvatske pismenosti otvara latinica, ali latinica kojom je pisan latinski jezik, službeni jezik zapadnoeuropske srednjovjekovne civilizacije i kulture. Najstariji su hrvatski latinični i latinski zapisi povezani s hrvatskim narodnim vladarima: Krstionica kneza Višeslava (8./9. st.), Trpimirov natpis (9. st.), Branimirov natpis (888.), Natpis kraljice Jelene (976.) i dr. Najstariji je pak latinični tekst na hrvatskome jeziku iz 14. st., Red i zakon zadarskih dominikanki (1345.).

Mnogo prije nego latinicom Hrvati su vlastiti jezik prvo zabilježili glagoljicom (Plominski natpis (10./11. st.), Krčki natpis (11. st.), Bašćanska ploča (oko 1100.) i dr.), a onda i ćirilicom (Supetarski ulomak (12. st.), Povaljski prag (1184.)).

Pojam tropismenosti ponajprije se povezuje s glagoljaštvom jer je bilo uobičajenije da oni koji znaju glagoljicu, znaju i ćirilicu i latinicu, nego da oni koji znaju latinicu, poznaju glagoljicu i ćirilicu. Vidljivo je to i na spomenicima hrvatske pismenosti. Nimalo ne čudi, primjerice, što Brevijar Vida Omišljanina (1396.), pisan glagoljicom, ima latinične inicijale i naknadne ćirilične zapise. S druge strane, tako nešto na latiničnoj, posebice latinskoj, knjizi teže je ostvarivo.

Premda se tropismenost često povezuje sa srednjim vijekom, valja naglasiti da ona sa srednjim vijekom ne prestaje. Glasna su potvrda za to poljički glagoljaši koji su se istodobno služili trima pismima: glagoljicom za oltarom, ćirilicom u vođenju matičnih knjiga i latinicom koja im je bila nužna već zbog nadbiskupa koji je bio latinaš.

Tropismenost je Hrvata jedan od rezultata onoga što povjesničar T. Raukar smatra temeljnim pitanjem rane hrvatske povijesti, a to je premošćivanje jaza i suprotnosti između romanskoga stanovništva u gradovima pod bizantskom vlašću i hrvatskoga življa u hrvatskome kraljevstvu. Svaka je od dviju strana, romanska i slavenska (hrvatska), donijela svoje pismo, tj. pisma, zajedno s kulturom koju su ta pisma izražavala. Više od tisućljeća nakon nastanka spomenutoga jaza pokazuje se da je iz njega izrasla jedna od najsadržajnijih i najzanimljivijih pojava hrvatske kulturne povijesti – hrvatska tropismenost.