O Misalu kneza Novaka

Misal kneza Novaka (Novakov misal) dobio je ime po svojem pisaru Novaku Disislaviću od roda Mogorovića koji je bio dvorski i kraljevski vitez hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca te kaštelan kraljevskih gradova. Svoju je knjigu namijenio crkvi u Ostrovici, kako je naveo u opširnu kolofonu (269r), u kojoj su se pokapali njegovi Mogorovići. Misal je datirao 1368. godinom i time se zapisao kao prvi koji je to učinio u nekoj hrvatskoglagoljskoj liturgijskoj knjizi.

Kodeks obuhvaća 288 pergamentih listova u veličini 32 × 24 cm. Tekst je pisan ustavnim glagoljskim pismom na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku u dva stupca, a svaki od stupaca ima 29 redaka. Kodeks je popraćen s nekoliko umetnutih listova liturgijskoga sadržaja koji je nastao u Istri i nekoliko marginalnih bilježaka koje svjedoče o povijesti same knjige i njezinoj recepciji. Novakov misal smatra se tipičnim predstavnikom takozvane južne (zadarsko-krbavske) tekstovne skupine liturgijskih kodeksa nastalih po zakonu rimskoga dvora. Biblijski tekstovi južne skupine, za razliku od sjevernih, bolje su usklađeni s latinskim prijevodom Biblije prema Vulgati, a i jezik im je kroatiziraniji.

Novakov misal bogato je iluminiran maštovitim oslicima inicijala, kojih ima ukupno 480. Iluminator se u oslikavanju služio plavom, crvenom i žutom bojom te pozlatom. Iako se pretpostavlja da je Novak sam oslikao inicijale Misala, tvorac iluminacija nije sa sigurnošću utvrđen. Osim oslikanih inicijala iluminaciju Novakova misala čine prikazi četiriju evanđelista te dva prikaza pred misnim kanonom preko cijelih stranica. Na njima je Raspeće, koje se na tom mjestu nalazi i u ostalim misalima, i Imago pietatis („sućutna slika“), čije je pojavljivanje u glagoljskim misalima više iznimka nego pravilo. Imago pietatis prikazuje ranjenoga Krista u grobu, čiji su tijelo i nagnuta glava ispunjeni s više od 50 rana. Za Kristovu aureolu i pozadinu prikaza rabljeni su zlatni listići.

Novakov je kodeks važan za povijest hrvatske književnosti po tome što je njegov pisar zapisao u kolofonu prve hrvatske osmeračke stihove, citirajući dio srednjovjekovne pjesme Pisan na spomenutje smrti, na čakavskom književnom jeziku. Također je važan po tome što je poslužio kao glavni tekstovni predložak prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi, Misalu po zakonu Rimskoga dvora, o čemu svjedoči marginalna bilješka žakna Jurja iz Roča od 26. lipnja 1482. napisana na posljednjoj stranici.

Novakov sin Petar kao pristaša Ladislava Napuljskoga bio je prisiljen 1405. godine prodati očev misal u Istru. Za 45 zlatnika kupili su ga Ročani za potrebe crkve sv. Jelene u Donjoj Nugli i crkve sv. Petra u Gornjoj Nugli. Misal se u 19. stoljeću zatekao u jednom antikvarijatu u Trstu i odande je otkupljen za Austrijsku nacionalnu knjižnicu, gdje se čuva i danas, a može se pregledavati u digitaliziranom obliku.