GLAGOLJICA
Glagoljica je najstarije hrvatsko pismo. Naime, Hrvati su svoj materinski jezik prvo počeli pisati glagoljicom u 10./11. stoljeću, potom ćirilicom u 12. stoljeću i latinicom tek u 14. stoljeću. Glagoljicu je prema uvriježenu stručnom mišljenju oko 863. godine stvorio Konstantin, monaškim imenom Ćiril, Grk rodom iz Soluna, koji je zajedno s bratom Metodom uspostavio u kneževini Velikoj Moravskoj liturgiju za tamošnje Slavene. U Moravsku su otišli na poziv moravskoga kneza Rastislava i s blagoslovom bizantskoga cara Mihajla, kao već dokazani sudionici međureligijskih rasprava i inozemnih misija. Prigodom Moravske misije preveli su s grčkoga na jezik razumljiv Slavenima osnovne biblijske i neke liturgijske tekstove koje su prilagodili rimskomu obredu. Tako je nastao slavenski liturgijski jezik, koji ubrzo postaje književnim jezikom svih Slavena. Taj se jezik naziva staroslavenski ili starocrkvenoslavenski, a temelji se, prema mišljenju većine stručnjaka, na južnomakedonskom govoru okolice Soluna koji je Konstantin-Ćiril poznavao.
Glagoljica je fonološki uređeno pismo sastavljeno od tri osnovna elementa (križ, trokut, krug) koji se ponavljaju u svim slovima. U njima se, osim kršćanske simbolike, naslućuju tragovi utjecaja orijentalnih pisama. Zbog unutarnje sustavnosti glagoljica se smatra djelom darovita pojedinca, kakav je bio upravo Konstantin-Ćiril, filolog koji je poznavao brojne jezike i pisma.
Svako glagoljsko slovo, po uzoru na grčko pismo, ima svoje ime i brojevnu vrijednost, što znači da su se slovima mogli pisati i brojevi. Glagoljski slovni niz naziva se, prema imenima prvih dvaju slova az i buki, azbuka. Imena prvih devet slova (A – az, B – buki, V – vjedi, G – glagolju, D – dobro, E – jest, Ž – živjeti, DZ – zelo, Z – zemlji) nose sljedeću poruku: Ja koji poznajem slova govorim da je vrlo dobro živjeti (na) Zemlji. Obla glagoljica ima ukupno 41 slovo, a uglata, koja se upotrebljavala na hrvatskom području, 34. Među njima ima nekoliko slova koja nemaju glasovnu, nego samo brojevnu vrijednost.
U početku je glagoljica bila osnovno pismo slavenske riječi. Najstariji su glagoljski spomenici pronađeni na prostoru današnje Češke, Slovačke, Mađarske, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Kosova, Makedonije, Bugarske, Ukrajine i Ruske Federacije. Najviše pak glagoljskih spomenika pripada hrvatskoj pisanoj kulturi jer je glagoljica u svih drugih slavenskih naroda, počevši od 12. stoljeća, uglavnom zamijenjena drugim pismima: ćirilicom ili latinicom. Hrvati su glagoljicu prihvatili zarana, već u vrijeme djelovanja Konstantinova starijega brata Metoda (nakon Ćirilove smrti 869.), te su je zajedno s rimskom liturgijom na crkvenoslavenskom jeziku čuvali do 1965. godine kada je na Drugom vatikanskom koncilu donesena odredba o mogućnosti obavljanja liturgije na narodnim jezicima. Stoga ne čudi je da glagoljica u 17. stoljeću dobila svoje ime upravo na hrvatskom području: prema glagolu glagoljati, što znači „govoriti“ i „držati liturgiju na slavenskom jeziku“.
Najstariji sačuvani oblik glagoljice odlikuje se oblim oblicima s dominirajućim kružićem. Takav je oblik karakterističan za bugarske i makedonske spomenike pa se, osim obla ili okrugla glagoljica, katkada naziva bugarska ili makedonska glagoljica. Na hrvatskom području glagoljica je samostalno razvila karakteristične uglate oblike, možda pod utjecajem onovremenoga latiničnoga pisma (beneventana). Stoga se taj oblik naziva hrvatska ili uglata glagoljica.
Od početaka hrvatske pismenosti glagoljica je služila za pisanje starohrvatskoga jezika jer je brzo ušla i u svjetovnu uporabu. U osnovi bilježilo se čakavsko narječje, a s vremenom u njega ulaze kajkavski i štokavski elementi. Od uglatoga oblika, koji se naziva ustavnim, najprije se razvio poluustav kao prijelaz prema kurzivnom ili brzopisnom obliku, kojim se hrvatski jezik pisao od druge polovice 14. pa do prve polovice 19. stoljeća. Dva su tipa kurzivnoga pisma: knjiškim su se pisali kodeksi književnoga i poučnoga sadržaja, a kancelarijskim svi pravni dokumenti.
Najstariji su sačuvani hrvatski glagoljski spomenici natpisi uklesani ili uparani u kamen i datiraju iz 11. i 12. stoljeća. Neki su od najpoznatijih: Plominski natpis, Supetarski ulomak, Grdoselski ulomak, Valunska ploča, Krčki natpis, Bašćanska ploča, Plastovski ulomak, Konavoski natpis i Natpis iz Župe Dubrovačke. Među njima se posebno ističe Bašćanska ploča (oko 1100. god.) s najstarijim zapisom pridjeva „hrvatski“. Liturgijski tekstovi, pisani hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom, iz 12. i 13. stoljeća sačuvani su fragmentarno, a od 14. stoljeća i kao cjeloviti kodeksi. Od nekoliko desetaka sačuvanih misala, brevijara, psaltira i rituala najpoznatiji su Vatikanski misal Illirico 4, Misal kneza Novaka, Hrvojev misal, Ročki misal, Prvi vrbnički brevijar, Drugi novljanski brevijar, Akademijin brevijar, Lobkovicov psaltir, Fraščićev psaltir, Akademijin ritual, Klimantovićev zbornik itd. Usporedno s time, nastaju brojni vrijedni kodeksi srednjovjekovne književnosti koji po sadržaju čine most između Istoka i Zapada, a pisani su kombinacijom hrvatskoga crkvenoslavenskoga i starohrvatskoga jezika. Među njima vrijedi istaknuti: Pariški zbornik, Ivančićev zbornik, Petrisov zbornik, Žgombićev zbornik, Grškovićev zbornik itd., s brojnim tekstovima nabožnoga i svjetovnoga karaktera. Glagoljica također zarana ulazi u pravnu sferu. Na hrvatskom jeziku glagoljicom pisani su brojni pravni spomenici kao što su Darovnica slavnoga Dragoslava, Vinodolski zakonik, Krčki (Vrbnički) statut, Istarski razvod te na tisuće javnopravnih i privatnopravnih isprava i pisama, matrikula (bratovštinskih propisa), registara različitih institucija i matičnih knjiga. Oni su dragocjena građa za proučavanje hrvatskoga jezika i povijesti.
Glagoljica ulazi u tisak vrlo brzo nakon Gutenbergova izuma. Počevši s Misalom po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godine, tiskano je šest glagoljskih inkunabula (knjige tiskane do 1500.), a na stotine naslova do 1927. godine, kada je tiskan posljednji latinično-glagoljski misal koji je priredio Josef Vajs.
Glagoljicom se može pisati i suvremeni hrvatski jezik, ali uz prilagodbu tradicionalnoga načina pisanja. U glagoljici naime nije bilo znaka za glas j, nego se on bilježio slovom i (i), slovom (jat) ako je bio dio sloga je ili ja, slovom (ju) ako je bio dio sloga ju, a u slučaju lj i nj nije se bilježio. Tako se primjerice pisalo moi (moi), vtar (vêtar), e (êe), rai (ûrai), zemla (zemla), vonati (vonati), a čitalo se moj, vjetar (vetar, vitar), jaje, Juraj, zemlja, vonjati. Danas se može pisati njemu bliskim slovom (đerv), koje je nekada služilo za umekšano đ, npr. evanjelie (evanĵelie). Budući da su u tiskanim izdanjima postojala dva slična znaka za istu glasovnu vrijednost, u pisanju hrvatskoga jezika ta je razlika iskorištena kako bi se bilježila slova j i đ, npr. lijep (lijep), vijen (viđen).
Glagoljicom možete pisati i na računalu. Jedan od fontova koji je izradio prof. Frane Paro prema slovima hrvatskoga prvotiska (Misal po zakonu rimskoga dvora) možete pronaći na mrežnoj stranici Staroslavenskoga instituta.
Ivan Botica, Sandra Požar
Večernji list, 21. veljače 2018.
