RUKOPISNA KNJIGA

U srednjem vijeku rukopisna knjiga pisana je na pergamentu i na papiru. Njezin se nastanak veže uz djelovanje različitih skriptorija, ali i mnogobojnih vrijednih individualnih pisara. Sam postupak nastanka samo jedne knjige bio je mukotrpan i dug, a u cijelom procesu sudjelovalo je više osoba: pisar, naručitelj rukopisa, a nerijetko i njezin iluminator. Poznato je, naime, kako nije nužno ista osoba radila na prepisivanju teksta i na njegovu vizualnom oblikovanju. Stoga su pisari namjerno ostavljali prazne dijelove stranica u koje su iluminatori nakadno dodavali različite ilustracije, najčešće inicijale (velika početna slova) i minijature.

Za razliku od suvremenih knjiga, one rukopisne drugačije su se numerirale pri čemu je mjerna jedinica list, a ne stranica. U starim knjigama stranice se obilježavaju brojem lista i dodatkom oznake r ili v (prema latinskom recto = prednja strana; verso = stražnja strana). Ono što je u današnjoj knjizi 2. stranica, u rukopisnoj knjizi označavalo se kao stražnja prva stranica, tj. kao 1v.

Stvar postaje nešto složenija u rukopisima u kojima je tekst pisan dvostupčano, a što je redovito bio slučaj u liturgijskih knjigama: misalima i brevijarima. Bilo je potrebno bilježiti svaki stupac zasebno te se takvi stupci numeriraju prema slovnima oznaka a – d. Drugi stupac na trećoj prednjoj stranici bilježi se sa 3b, a prvi stupac na drugoj stražnjoj stranici sa 2c. Odnosno, stupci a i b dolaze na prednju, a stupci c i d na stražnju stranu.

Rukopisne knjige naručivale su se i čitale još dugo nakon pojave tiskanih knjiga, i trebalo je čak nekoliko stoljeća da tiskana izdanja istisnu rukopise.

Rukopisne knjige (kodeksi) nastajale su uvezivanjem više sveščića koji su se pak sastojali od više listova (folija). Knjige su također tijekom vremena mijenjale svoj sastav, preuvezivanjem starijih rukopisa ili dodavanjem određenog broja listova. Namjera je bila da se oblikuje knjiga koja će moći zadovoljiti više liturgijskih, intelektualnih, katkad i svakodnevnu potreba njezinih korisnika.

Hrvatske srednjovjekovne rukopisne knjige pisane su na čak trima pismima: glagoljici, latinici i hrvatskoj ćirilici. One se dalje razlikuju prema vrsti pisma, jeziku kojim su pisane, sadržaju, namjeri i drugim značajkama. U kontekstu povijesti glagoljske rukopisne knjige, među one najljepše ubrajamo uz Hrvojev misal ubrajamo upravo Misal kneza Novaka.