Staroslavenski institut posvećen je istraživanju, otkrivanju, prepoznavanju, sustavnomu popisivanju i obrađivanju hrvatskih i staroslavenskih glagoljskih rukopisa, natpisa i tiskanih knjiga.
Glagoljica je važna sastavnica hrvatskoga identiteta jer su Hrvati pisali glagoljicom oko 1000 godina, od 9. do 19. stoljeća. Odigrala je važnu ulogu u povijesti duhovnosti i kulture hrvatskoga naroda. Čak su i prvi redovnici na ovome tlu, benediktinci, kasnije postali glagoljaši. Benediktinci glagoljaši ostavili su nam najveći glagoljski natpis Bašćansku ploču, zatim Krčki natpis, svoja Pravila ili Regulu na glagoljici i druge spomenike.
Hrvatska srednjovjekovna književnost pisana je u većoj mjeri na glagoljici, primjerice: apokrifi, pjesme, biblijska čitanja, vizije, hagiografije, Bogorodičina čudesa ili Marijini mirakuli.
Fond spomenika na glagoljici stalno se povećava novim otkrićima. Otkrićem glagoljskih natpisa u Konavlima i u Župi dubrovačkoj dobivene su potvrde koje svjedoče o najranijemu postojanju glagoljice među Hrvatima na ovome području, a natpis u Župi dubrovačkoj stariji je od Bašćanske ploče i po veličini teksta najveći je među svim natpisima iz 11. stoljeća. U kapucinskim su samostanima pronađeni vrlo stari glagoljski odlomci uvezani u knjige koji su bili na izložbi u Rijeci: Izlošci koji graniče sa senzacijom.