Glagoljaške rukopisne knjige

„Stari su glagoljaši voljeli imati u jednoj knjizi što više priručnog štiva“ – ovim je riječima Vjekoslav Štefanić opisao glagoljičke rukopisne zbornike u kojima su sakupljeni raznovrsni tekstovi duhovnog i religioznog sadržaja namijenjeni teološkom obrazovanju, učenju i pouci duhovnika. Osim svoje praktične funkcije tekstovi u zbornicima imaju i literarne značajke. Stoga su ovi neliturgijski glagoljski kodeksi važan izvor za proučavanje starije hrvatske književnosti, kao i povijesti hrvatskoga književnoga jezika.

Najznatnijim dijelom riječ je o prijevodima koji su iz različitih izvora i raznim putevima dospjeli u našu književnost – iz grčko-bizantsko-crkvenoslavenskoga kulturnoga kruga i s latinskoga Zapada, ponekad posrednim putem u prijevodu s češkoga, talijanskoga i njemačkoga jezika. Preradbe i prijevodi raznovrsnih tekstova različite starine i iz drugih jezično-kulturnih sredina kompilirani su sa svrhom da budu razumljivi i pristupačni novim primateljima. Zbornici su mahom anonimna i kolektivna djela. Zapisani tekstovi mijenjali su se, dopunjavali, prerađivali, prilagođavali, kratili i u novom obliku prenosili s naraštaja na naraštaj glagoljaša.

Naši glagoljaši slagali su u svoje rukopisne knjige raznovrsne tekstove od poučnih, narativnih do crkvenopravnih. Književni povjesničari i filolozi istražuju u ovim izvorima apokrife, hagiografije, legende, vizije, prenja, Marijine mirakule, romane i ostale literarne tekstove koji im, između ostalih znanstvenih spoznaja, otkrivaju što je sve našim glagoljašima bila lektira. Sintagma čte se (čita se), vrlo česta u našim zborničkim tekstovima, upućuje na predloške i izvore koje su glagoljaši koristili.

Naslanjajući se na ćirilometodsko izvorište glagoljaške pismenosti i hrvatski crkvenoslavenski jezik, prevoditelji i pisari u zborničke tekstove unose vlastiti (narodni) jezik oblikujući mješavinu narodnoga idioma s elementima crkvenoslavenskoga.

Obiman korpus hrvatskoglagoljskih neliturgijskih zbornika važan je za hrvatsku i europsku kulturnu i književnu povijest, a jezik ovih tekstova imao je veliku važnost u izgradnji i stvaranju hrvatskoga književnoga jezika.

Najveći broj zbornika sačuvan je iz razdoblja od 14. do 17. stoljeća dok su iz ranijih razdoblja do nas doprli samo fragmenti glagoljske neliturgijske literature. Izdvojit ćemo samo neke od njih – Pariški zbornik, Ivančićev zbornik, Vinodolski zbornik, Petrisov zbornik, Sienski zbornik, Oxfordski zbornik, Zbornik u Berčićevoj zbirci br. 5, Klimantovićev zbornik, Tkonski zbornik, Žgombićev zbornik, Grškovićev zbornik, Fatevićev zbornik, Grdovićev zbornik itd. Naslovi ove bogate baštine otkrivaju nam mjesto njihova nalaska, ime pisca glagoljaša ili prezime osobe koja je rukopis pronašla ili posjedovala.