Jezik hrvatskoglagoljskih neliturgijskih zbornika

Za razliku od hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga – misala, brevijara, psaltira i rituala – pisanih hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom koji može biti manje ili više protkan glasovnim obilježjima hrvatskoga jezika, hrvatskoglagoljski zbornici neliturgijskoga štiva u jezičnom smislu predstavljaju mješavinu crkvenoslavenskoga i čakavskoga književnog jezika.

Elementi dvaju jezika prožimaju se na svim jezičnim razinama te ih je katkad teško razgraničiti i za pojedine elemente utvrditi kojemu jeziku pripadaju. Zbog toga je jedan od prvih intenzivnih istraživača hrvatskoglagoljskih neliturgijskih zbornika, Eduard Hercigonja, prozvao tu jezičnu smjesu amalgamom.

Omjeri dvaju „sastojaka“ variraju od kodeksa do kodeksa, ali i od teksta do teksta unutar istoga kodeksa – ovisno o predlošku s kojega je pojedini tekst prepisan.

Zahvaljujući toj osebujnoj smjesi hrvatski narodni govorni jezik (vernakular) ušao je u jezik knjige u znatnoj mjeri.

Taj jezični sustav ima i neke vlastitosti, pa se stoga smatra zasebnom sastavnicom u trojnoj podjeli srednjovjekovnoga hrvatskog književnog jezika. Tu je podjelu uspostavio drugi važan istraživač jezika hrvatskoglagoljskih neliturgijskih zbornika, Stjepan Damjanović, nazvavši ovaj jezik hrvatsko-staroslavenskim i pridruživši ga hrvatskomu jeziku kojim su pisani pravni tekstovi i hrvatskomu crkvenoslavenskom ili, po autorovoj nomenklaturi – hrvatskostaroslavenskomu, koji je služio u liturgiji.

U tekstovima neliturgijskih kodeksa katkad se u tragovima pojavljuju i kajkavski elementi. Oni mogu upućivati na prostor prijepisa pojedinoga teksta u kodeksu ili pak na nastojanje glagoljskih pisara i prevoditelja da učine tekst funkcionalnim na nadregionalnoj razini.

Zahvaljujući kombiniranju elemenata iz dvaju jezika, prepisivači i prevoditelji tekstova imaju na raspolaganju velik broj mogućih varijacija izraza. Tom se mogućnošću glagoljaši obilno koriste u stilske svrhe. To pokazuje ovaj ulomak:

A Mariê Magdalena ob’haêše sudu i tudu iz’gledaûĉi gledaše ponestrami · ka slišav’ši otvrženie Petrovo smete se vsa utroba ee za ostavlenie edinoga sina moga da sega knez’ ap(usto)lski Petarь odvrgalь bêše · I reče Mariê Magdal(e)na · O iIsu)se slatki kakov’ si konac’ hoĉ’ priêti ali ča si hoĉe od' tebe biti kada te se ne znaûĉ’ čini ta ki e knez’ vseh’ ap(usto)lь tvoih’ · o slatki I(su)se ne otvrgu te se nigdarь · A ê stahi plna žalostne bolezni slišeĉi vsi š’pote i prieti ke sinu moemu činahu petra otmetaûĉa se · i vse ča vsu noĉ’ b(ê)še on’de

(Dijalog Djevice Marije i Anselma o Isusovoj Muci, 88v)