Lucidar

Pod nazivom Lucidar i drugim sličnim inačicama (LucidariusElucidariusLucidarij) u srednjem se vijeku diljem Europe pojavljuje popularna enciklopedija, točnije zbirka srednjovjekovnoga znanja iz bogoslovlja, astronomije, geografije, prirodnih znanosti, meteorologije i drugih područja. Lucidar je pisan u dijaloškoj formi kao razgovor između učenika i učitelja, odnosno između mlajeg i mojstra (meštra). Predmeti o kojima se u Lucidaru govori redovito se tumače iz kršćanske perspektive.

Lucidarius (1480), Staats- und Stadtbibliothek Augsburg, SuStBA - 2° Ink 472

Kada govorimo o Lucidaru tada razlikujemo prvotnu verziju koja se odnosi na latinsku enciklopediju Elucidarium sive Dialogus de summa totius christianae theologiae koju je početkom 12. stoljeća sastavio Honorije Augustodunensis (oko 1080. – oko 1157.) i u kojoj su objašnjeni različiti teološki pojmovi i kasniju njemačku verziju Lucidarija koja predstavlja sažetu kompilaciju latinskoga djela koja je prilagođena širem recepcijskom krugu te proširena s tekstovima iz drugih dvaju Honorijevih djela (Gemma animaeImago mundi), iz djela Philosphia mundi G. de Conchesa i De divinis officiis R. von Deutza. Kasnija verzija bila je vrlo popularna u srednjem vijeku te je 1479. prvo tiskana na njemačkom jeziku u Augsburgu, a potom i na više drugih jezika.

U hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti pojavljuju se obje verzije Lucidara. Na temelju starije verzije, tj. talijanskoga prijevoda Honorijeve latinske enciklopedije, u prvoj polovici 15. st. nastaje kraći prijepis u glagoljskom Sienskom zborniku, a u prvoj polovici 16. stoljeća znatno dulji latinični prijepis Gverina Tihića iz Šibenika.

U većem je broju prijepisa sačuvana druga verzija nastala na temelju čeških prijevoda njemačke kompilacije Lucidara. Osim najpoznatijih prijepisa iz Petrisova i Žgombićeva zbornika, odlomke Lucidara nalazimo u dvama Berčićevim fragmentima iz 15. st., u ulomcima Bene Košćičića iz 17. stoljeća te u latiničnim ulomcima iz Krka iz prve polovice 19. stoljeća.

Većina hrvatskih Lucidara danas je objavljena. Lucidar iz Žgombićeva zbornika na ćirilici je još početkom prošloga stoljeća objavio Ivan Milčetić, a onaj iz Petrisova zbornika u latiničnoj transkripciji nedavno je objavio Amir Kapetanović. Latiničnu transkripciju šibenskoga Lucidara 1949. objavljuje Stjepan Ivšić, dok Anica Nazor 2001. godine objavljuje latiničnu transliteraciju iz Sienskoga zbornika (Biblioteca Comunale, sing. X. VI. 13) na temelju vlastitog otkrića objavljenog 1995. godine.

Na temelju pojavljivanja nekoliko specifičnih toponima (Istra, Učka) u hrvatskom prijevodu, a kojih nema niti u češkom niti u njemačkog tekstu Lucidara, pretpostavlja se da je prevoditelj mogao biti podrijetlom iz Istre, ili iz istarske okolice. »Vaspet jest jedna last, jaže zove se Istrija. I v toj zemlji jest jedna gora, jaže zovet se latinski Olinfos, ježe jest Učka. I te gori visokost ide daže pod oblaki. I poli te gori počenjet se jedna vlast jaže imenujet se Italija»«.

Iako su objašnjenja koja se pojavljuju u Lucidaru, pogotovo ona prirodnoznanstvena i povijesna, znatno zastarjela ona su ipak imala važnu ulogu u pripremanju svećenstva na brojna pitanja vjernika. Naime, smatralo se kako odgovori nisu nužno morali biti točni, ali su zato morali biti uvjerljivi.

Primjeri:

a) Udaljenost zemlje i sunca ljeti i zimi

Učenik uprosi: Slnce biva li v lete [ljeto] visoko, a v zime nisko? Zač biva v lete  [ljeto] dan dlg, a v zime kratak?

Učitelj reče: Si svet jest ukrugal, a mi smo kako v jajce v posrede i kada Slnce najbliže nam teče nad nami i jest teplo jako v lete  [ljeto] i dan jest dlg, a kada vidimo Slnce najdalje nam da teče visoko i nam se mni da bi nam v bok teklo, i tada jest zima i dan jest kratak.

b) Učenik uprosi: Nakoliko puti jest si svet razdeljen?

Učitelj reče: Na troje jest razdeljen: jedna strana imenujet se Asija, druga Europija, treta Afrika

Srednjovjekovna slika svijeta podijeljena na tri kontinenta (Europu, Aziju i Afriku) - slika je prvi put zabilježena u utjecajnom enciklopedijskom djelu Etimologije Izidora Seviljskoga koje je nastalo početkom 7. stoljeća

c) Učenik uprosi: Od česo imamo noć?

Učitelj reče: Kada slnce jest pod nami, tada jest noć.

d) Indija

Poli toga ležit 1 zemlja, ta imenujet se Indija. I ta imat ime po jednoj vode ka imenujet se Indus. (…) Pak jest jedna vlast v koj raste papar i ta jes plna gad [zmija].

e) 4 rijeke iz Edenskog vrta

Is toga istočnika tekut 4 reki. I jest ime jednoj reke Jion [Gihon], drugoj Pison [Pišon], tretoj Tigra [Tigris], četvrtoj Eprata [Eufrat].

Ovaj se odgovor podudara s navodom iz prve knjige Svetog Pisma, tj. Knjige Postanka (2,10-14): Rijeka je izvirala iz Edena da bi natapala vrt; odatle se granala u četiri kraka. Prvom je ime Pišon, a optječe svom zemljom havilskom, u kojoj ima zlata. Zlato je te zemlje dobro, a ima ondje i bdelija i oniksa. Drugoj je rijeci ime Gihon, a optječe svu zemlju Kuš. Treća je rijeka Tigris, a teče na istok od Ašura; četvrta je Eufrat

Četiri rijeke Rajskog vrta prema Knjizi Postanka (2,10-14), prvoj knjizi Staroga zavjeta

Četiri rajske rijeke prema karti svijeta