Porat - samostan sv. Marije Magdalene

Porat je malo mjesto u sjeverozapadnom dijelu otoka Krka u Malinskom zaljevu u Općini Malinska-Dubašnica. Jedno je od sela krčkog kaštela i rimokatoličke župe Dubašnica. Stoljećima je bio jedina prava dubašljanska luka i ribarsko naselje, a danas je prepoznatljiva turistička destinacija.

Uz sam rub toga malog mjesta, kraj crkvice sv. Marije Magdalene, u kasnom srednjovjekovlju se smjestio nevelik istoimeni samostan franjevaca trećoredaca glagoljaša. Njihova se redovnička formacija i duhovnost temeljila u pokorništvu, pustinjaštvu i glagoljaštvu. Nevelik samostan s takvom formacijom nikada nije imao mnogo redovnika koji su stoljećima gotovo odreda bili domaći sinovi. Dubašljanska sela su naseljena tek sredinom 15. st. uglavnom stanovništvom s okovelebitskog prostora voljom otočkog gospodara Ivana VII. Frankapana. Među doseljenicima čak je bilo vlaških obitelji koje su još neko vrijeme govorile krčkorumunjskim jezikom, a takve su se smjestile uglavnom po Poljicima ali i Dubašnici.

Franjevci trećoredci glagoljaši stižu u Porat iz obližnjeg samostana sv. Marije na Glavotoku. Službeno od 1480. počinju živjeti svojim načinom života uz već postojeću crkvicu sv. Marije Magdalene. Dakako, samostanski kompleks više je puta obnavljan i dograđivan iako je u svemu do danas ostao nevelik. Prema istraživanju A. Badurine, arhitekturom je najautentičniji od svih današnjih i nekadašnjih trećoredskih glagoljaških samostana uopće. Oko 1570. opljačkali su ga senjski uskoci, uništivši pritom fundacijske listine i druge vrijedne dokumente. Nešto ranije, 1557. samostansku je crkvu, potpuno sređenu, posvetio krčki biskup Albert Dujam de Gliricis. Umjetničku joj vrijednost pruža njezin namještaj, ponajprije oltarni poliptih Girolama i Francesca Santacrocea i oltar sv. Nikole biskupa, uz koji se još 1538. godine vezala i bratovština sv. Nikole.

Samostan je zbog povećanja broja redovnika dograđen u 17. stoljeću. Zlatno doba proživljava u narednom stoljeću kada je s novim mramornim oltarom preuređeno crkveno svetište i kada je dobio novo krilo s konobom u prizemlju i ćelijama za redovnike na katu. Tada je u klaustru samostana napravljena cisterna koja se koristi i danas. Samostan je tada imao najviše svojih sinova koji su, osim u svom samostanu, pastoralno djelovali najviše po Istri. Razdoblje krize nastupa s Napoleonom pa je sredinom 19. st. čak bio spao na samo fra Osipa B. Turčića. Njegovim zalaganjem samostan se kroz drugu pol. 19. st. oporavio u broju samostanskih sinova pa u Portu prvu redovničku formaciju stječu npr. fra Josip Dujmović, potom fra Benko Žgombić, fra Pio Dujmović i mnogi drugi. Od kraja 19. st. uz dubašljanski samostan ne vežu se više samo domaći sinovi, nego i ostali ovisno o rasporedu službe i zaduženjima u Provinciji. Tako je i danas.

Dubašljanski samostan sv. Marije Magdalene od 17. st. počeo je redovito voditi službenu administraciju glagoljicom hrvatskim čakavskim jezikom govorom dubašljanskih sela. Sami pak fratri bogoslužje su uvijek slavili iz glagoljskih misala i brevijara na crkvenoslavenskom jeziku. Stoga je u samostanu stvaran arhiv i knjižnica pa je sačuvan velik broj glagoljskih rukopisa koji se uglavnom čuvaju u središnjem samostanu franjevaca trećoredaca glagoljaša na Ksaveru u Zagrebu. Neki su rukopisi objavljeni poput inventarne knjige samostanskih nekretnina i pokretnina (A. Badurina) ili pak poput knjiga redovničke formacije (I. Botica, K. Kuhar i V. Kovačić). Iz prve se može npr. doznati kada je samostan nabavio ribarske mreže, osti, motike, vola, ovce, tanjure, vilice, mlinac za kavu, posteljinu, ormare, knjige i slično. Iz drugih tko su bili mladići koji su poželjeli živjeti franjevački na glagoljaški način u samostanu, odakle su dolazili, tko ih je odgajao i obrazovao, tko su sve bili samostanski sinovi i slično. Takvi rukopisi pragmatične pismenosti pomažu u rasvjetljavanju ne samo samostanskog života nego i cijelog mjesta u danom času. Tako se npr. iz prve doznaje kada je samostan podigao u konobi toš, koji je do sredine 20. st. služio svim Portanima za preradu maslina u ulje. U prvoj polovici 20. st. ispred pročelja crkve podignut je betonski trijem s lukovima, a 1970. u prostoru konobe uređen je manji muzej. Desetljeće kasnije, u dvorištu je zaslugom A. Badurine i B. Fučića, koji je od svih glagoljaških samostana najviše vezan upravo s tim samostanom, podignut vrlo lijep lapidarij hrvatskoglagoljskih spomenika od 14 replika.

Samostan sv. Marije Magdalene u Portu služio je stanovništvu Dubašnice, Šotoventa, Omišlja i Dobrinja kao mjesto duhovne okrjepe. Na poseban se način hodočastilo uoči i na blagdan sv. Marije Magdalene. Samostan i crkva izuzetno su skromno građeni, ali je oltarni poliptih sa sveticom zaštitnicom naslikan vrhunski. Dubašljanski je samostan dao mnoge znamenite redovnike kao što su fra Frane Depope, fra Mikula Milčetić, fra Osip Benedit Turčić, fra Josip Dujmović, fra Benko Žgombić st., fra Pio Dujmović, fra Stanko Dujmović i drugi. Spomenuti fra Josip Dujmović bio je generalni ministar Trećega samostanskog reda, a zbog fašističkog progona upravljao je cijelim Redom upravo iz malog samostana sv. Marije Magdalene u svome rodnom Portu.

Ivan Botica