Pustinjaci

Tri pustinjaka u Žgombićevu zborniku

Pustinjaštvo je jedan od načina življenja posvećenoga života. Podrazumijeva napuštanja društva drugih ljudi, nastanjivanje nekoga osamljenoga mjesta i povučen život u molitvi i samoodricanju.

Pustinjak može živjeti potpuno sam ili u društvu drugih pustinjaka. Nije nužno da živi doslovce u pustinji, poput prvih pustinjaka u Egiptu, Siriji i Palestini (3. st.). Važno je samo da je riječ o osamljenom mjestu udaljenom od naselja i gradova.

Pustinjaštvo na glagoljaški način

Takva je, primjerice, bila glagoljaška pustinja Blaca na otoku Braču (16.–20. st). Osnovali su je i naselili poljički popovi glagoljaši, koji su odabrali južnu i manje dostupnu stranu otoka.

Hrvatski su glagoljaši od početka svoga djelovanja bili dobro upoznati s pustinjačkim načinom života. Prevodili su i iščitavali popularne tekstove o sv. Pavlu Pustinjaku, sv. Antunu Pustinjaku i drugim pustinjacima.

Neki su glagoljaši bili pustinjaci i prije onih poljičkih na Braču. Riječ je o pavlinskom redu ili Redu sv. Pavla Pustinjaka. U Hrvatskoj, na krbavskom području pod upravom knezova Kurjakovića, imali su 10 svojih zajednica, tj. samostana. Od njihove bogate glagoljske prakse danas nam je sačuvano 65 isprava.

Ništa bez svetoga Jere

Pustinjaštvo koje je niknulo na Istoku, na Zapadu je popularizirao miljenik hrvatskih glagoljaša – sv. Jeronim. I on se sam u jednom dijelu svoga života povukao u Halkidsku pustinju (Sirija), a svoje je visoko mišljenje o pustinjaštvu i pustinjacima potvrdio napisavši pustinjačku trilogiju – Vitae Patrum. Ona sadržava literarizirane životopise triju pustinjaka: sv. Pavla Pustinjaka (Pavla iz Tebe), sv. Malka i sv. Hilariona.

Žgombićevi pustinjaci

Jeronimovu Legendu o Pavlu Pustinjaku nalazimo i u hrvatskoglagoljskim rukopisima. Poznato nam je 5 inačica njezina prijevoda i prijepisa. Jedna se od njih nalazi u Žgombićevu zborniku.

Osim o Pavlu Pustinjaku, u Žgombićevu se zborniku mogu čitati i pustinjačke legende o Ivanu Zlatoustom Makariju. Njihovi nam autori nisu poznati.

Pustinjački se motivi iščitavaju i u nekim drugim dijelovima Žgombićeva zbornika. Primjerice, u prilogu posvećenom kraljici koja je svoju dušu predala vragu (50r), Bog je izbavlja zahvaljujući pokori njezina sina koji je otišao u pustinju i ondje se hranio samo travom. U pustinju je, prema legendi sadržanoj u zborniku (106r–116v), otišla i Marija Magdalena. Ostala je u njoj 32 godine, pri čemu ne vide človêka vsa leta.

Zbog šogora postao svecem – Pavao Pustinjak

Osim u Žgombićevu zbornikuLegenda o sv. Pavlu Pustinjaku sačuvana je i u Akademijinu glagoljskom fragmentu (15. st) te u trima liturgijskim kodeksima – II. novljanskom brevijaru (15. st.) te Baromićevu (15. st.) i Brozićevu brevijaru (16. st.). Sve inačice je preslovila i popraćene studijom objavila znanstvenica Staroslavenskoga instituta Vesna Badurina-Stipčević (Hrvatskoglagoljska legenda o svetom Pavlu Pustinjaku, 1992).

Žgombićevu zborniku legenda je uvedena naslovom Žitie svetago Pavla prvago remeti te ispisana na listovima raspona 79r–84v. Prati Pavlov život od 16. godine do smrti, navodeći neke ključne događaje. Prvi je bio taj što su Pavlovi roditelji po smrti ostavili njemu i sestri veliki imetak. U pohlepi i strahu da Pavao ne uzme polovicu imanja, njegov šogor, tj. sestrin suprug prokazuje ga kao kršćanina. Budući da je to bilo u vrijeme progonitelja kršćana, careva Decija i Valerijana, Pavao se sklanja u obližnju pustinju u kojoj je u molitvi i samoći proveo dugi niz godina.

Tek u starosti mu stiže društvo, i to nitko drugi nego još jedan glasoviti pustinjak – Antun (Pustinjak). On se prema Božjem nalogu uputio upoznati Pavla, pri čemu mi na putu nije nedostajalo uzbuđenja. Primjerice, sreo je je kentaura i satira. Kako mu oni nisu htjeli reći gdje se nalazi Pavao, saznao je to od jedne hijene.

Kada su se dva pustinjaka konačno susrela oči u oči, radosno su zajedno blagovala kruh koji im je donijela vrana. Pavao je tada osjetio da je vrijeme da umre, a da je Antunova zadaća da ga pokopa. Žalosni Antun isprva nije htio prihvatiti to zaduženje, ali je iz poslušnosti pristao. Na koncu su mu dva lava pomogla iskopati grob jer i zverski rod' želi e i lubi dobre i izibrane gospodina boga (84r).

Zvijer koja čini pokoru – Ivan Zlatousti

Potvrda da zvijeri mogu ljubiti ono što je dobro od Boga nalazi se i u legendi posvećenoj pustinjaku Ivanu Zlatoustom. Ona se u Žgombićevu zborniku čita pod naslovom to e čtenie svetogo Ivana zlatousta, a ispisana je od lista 67r do 75v. U preslovljenoj i skraćenoj inačici objavljena je u Hrvatskoj književnosti srednjega vijeka (1969., prir. V. Štefanić i suradnici).

Tematski je vezana za pustinjakov grijeh i njegovo okajanje, što je bio učestao motiv sve do 18. st. u europskoj jednako kao i u hrvatskoj književnosti. Za izvornik se pretpostavlja da je bio talijanski.

Poučna priča teške tematike i sretnoga završetka u središte zanimanja stavlja nadarenoga i produhovljenoga Ivana koji je prozvan Zlatoustim jer se slina kojom je pisao hvale Djevici Mariji pretvarala u zlato. Ivan je, u bijegu od razvrata samostana u kojem je živio, otišao u pustinju. Tamo je i sam spletom okolnosti počinio teški grijeh pijanstva, bluda i ubojstva, a žrtva je bila kraljeva kći.

Otrijeznivši se, odlučuje se na pokoru života zvijeri – kretat će se četveronoške i neće ništa govoriti. Nakon nekoliko godina u pustinji ga je pronašla kraljeva svita koja je išla u lov. Zagonetno biće odveli su na dvor, a ondje ga je prepoznao mali kraljević koji ga je nazvao imenom i objavio mu da je Bog oprostio njegov grijeh. Nakon toga se Ivan ustao na dvije noge i priznao kralju svoju krivicu. Tužni kralj poželio je znati gdje mu je kći pokopana. Kada ga je Ivan odveo na to mjesto, iskopali su kraljevnu koja je bila živa, zdrava i neoskvrnjena.

U pustinji s anđelima – Makarije

Dok Ivanu Zlatoustom nisu otkrivene tajne zagrobnoga života mlade kraljevne, u sve onostrano bio je zato upućen treći pustinjak iz Žgombićeva zbornika – Makarije. Zapravo, slijedi li se raspored sadržaja u zborniku, on bi bio prvi pustinjak jer se njegova legenda iznosi prije one o Pavlu Pustinjaku i Ivanu Zlatoustom. Ispisana je na listovima 27r–30r pod naslovom čtenie svetago makariê pustin', a može se čitati u još dva hrvatskoglagoljska zbornika: u rukopisu iz Berčićeve zbirke br. 5 (15. st.) te u Grškovićevu zborniku (16. st.).

Prema Štefanićevu sažetom opisu (Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije II, 1970.), ova legenda donosi viziju sudbine duše nakon smrti koju je Makarije saznao od dvojice anđela. Osim anđela, Makarije je imao i druge neobične sugovornike u pustinji u kojoj je živio, pa je tako razgovarao i s jednom lubanjom.

Za razliku od legendi o Pavlu Pustinjaku i Ivanu Zlatoustom, ova eshatološka o Makariju pustinjaku još nije preslovljena ni temeljitije proučena. Kao i neki drugi tekstovi iz Žgombićeva zbornika predstavlja ono još uvijek skriveno glagoljsko blago koje strpljivo čeka svoje buduće istraživače.  

Slika 1. Sveti Antun Pustinjak i sv. Pavao Pustinjak (Diego Velázquez, 17. st.)
(www.wga.hu)
Slika 2. Susret sv. Antuna I sv. Pavla (Sano di Pietro, 15. st.)
(www.nga.gov)

Ana Šimić