Hrvatski crkvenoslavenski jezik najstariji je hrvatski književni jezik u višestoljetnoj povijesti hrvatske pismenosti.
Razvio se od starijega jezika, koji je pak prvi slavenski književni jezik – njime su pisani najstariji spomenici slavenske pismenosti. Taj se jezik naziva staroslavenski ili, po njegovoj glavnoj funkciji, starocrkvenoslavenski, a nastao je u isto vrijeme kada i glagoljsko pismo), u 9. stoljeću, u vrijeme uspostave slavenskoga bogoslužja u kneževini Velikoj Moravskoj (danas većim dijelom u južnoj Češkoj). Najstariji spomenici pisani staro(crkveno)slavenskim jezikom koji su nam se do danas sačuvali potječu iz 10. stoljeća.
Inačice crkvenoslavenskoga jezika nastale su prodorom značajki pojedinih slavenskih jezika na različitim područjima uporabe starocrkvenoslavenskoga jezika tijekom stoljeća. Najjasnije se to očituje u glasovnim razlikama, npr. staroslavenski rǫka (s tzv. nosnim samoglasnikom o) glasit će u hrvatskom crkvenoslavenskom ruka. Na hrvatskom je području na crkvenoslavenski temelj u najvećoj mjeri utjecalo čakavsko narječje.
Hrvatski crkvenoslavenski jezik služio je prije svega za bogoslužje, pa ga u najčišćem obliku nalazimo u liturgijskim knjigama – misalima, brevijarima, psaltirima i ritualima. Pojavljuje se i u književnim tekstovima, ali u njima je redovito pomiješan sa starohrvatskim čakavskim književnim jezikom.
Najstariji spomenici hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika potječu s prijelaza 11./12. stoljeće i nisu sačuvani u cjelini, nego u ulomcima (fragmentima) čija se veličina može kretati od komadića lista do nekoliko listova. Među najstarijim su sačuvanim spomenicima Bečki listići, koji sadrže odlomak sakramentara (preteče misala).