Apokrifi

Apokrifi su tekstovi nastali na početku kršćanske pismenosti koji zbog raznih okolnosti nisu ušli u sastav Biblije. Najčešće je razlog bio ili kasniji nastanak ili sadržaj koji se nije poklapao sa starijom kršćanskom tradicijom. Riječ je o vrlo popularnim testovima u kojima se pripovijeda o događajima koji su u Bibliji skromno opisani ili se o njima „šuti“. S obzirom na to da nisu ušli u kanon, ti su se tekstovi s vremenom obogaćivali opisima čudesnih događaja i raznim „romaneskinim avanturama svojih junaka“.

Najveći broj apokrifa u hrvatsku književnost stigao je s ćirilometodskom tradicijom. Prvi sačuvani hrvatski apokrifni tekstovi potječu iz 13. st. Iako se apokrifi pojavljuju na svim trima pismima (glagoljici, ćirilici, latinici), daleko ih je najviše zapisano upravo u glagoljskim knjigama.

starozavjetnim apokrifima opisuje se stvaranje svijeta, život prvih ljudi, iznose priče o starozavjetnim prorocima (Život Adama i Eve, O krsnom drvetu).


novozavjetnim apokrifima pripovijeda se o životu Isusa Krista, o djetinjstvu Djevice Marije kao i o djelovanju njegovih učenika. U prvim novozavjetnim apokrifima iz 2. i 3. stoljeća prikazano je djelovanje poznatijih i istaknutijih apostola (Djela Petrova, Pavlova, Ivanova, Andrijina, Tomina), no već u sljedećih nekoliko stotina godina (točnije do početka 6. stoljeća) svakom je apostolu bila posvećena barem jedna legenda. Naime, iako se u Svetom Pismu poimence nabrajaju svi apostoli, opisi njihova djelovanja nisu bili podjednako zastupljeni.

Andrea Radošević