O kodeksu

Hrvatskoglagoljski Žgombićev zbornik iz 16. stoljeća smatra se jednom od najvažnijih hrvatskih zbirki srednjovjekovnih književnih tekstova.

Sadrži dvadesetak tekstova, od kojih dio potječe iz grčko-bizantsko-crkvenoslavenskih matica, a dio iz zapadnoeuropskih književnih izvora. Ta dvojnost izvora odakle je crpljena građa tipična je za cjelokupan korpus hrvatske srednjovjekovne književnosti.

Žgombićev zbornik nazvan je po gvardijanu samostana sv. Marije Magdalene franjevaca trećoredaca na Portu u Dubašnici na otoku Krku, fra Benku Žgombiću koji ga je u 19. stoljeću pronašao i darovao dubašljanskomu filologu Ivanu Milčetiću. Milčetić je nadjenuo ime kodeksu, a iz njegove je ostavštine Zbornik kasnije stigao u Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, gdje se čuva i danas.

Kodeks je napisan na papiru i ima 125 listova, a sastoji se od triju dijelova različite starine. Dodavanjem trećeg dijela kodeks je dobio uvez koji je zadržao do danas.

Vrijeme nastanka Zbornika utvrdio je Vjekoslav Štefanić provevši analizu značajki pisma i pisarskih ruku, vodenih znakova na papiru na kojem je kodeks napisan i kasnije dodanih marginalnih bilježaka u njemu.

Najstariji i najveći dio s više od stotinu listova – od 24 do 125 – napisan je između 1520. i 1530. godine. Taj dio sadrži svetačke legende (o Ivanu Zlatoustom, o svetom Pavlu Pustinjaku, o svetom Makariju, o Mariji Magdaleni), apokrife (Život Adama i Eve, Legenda o Drvetu Križa, apokrif o Veronikinu rupcu i smrti Isusovih sudaca, Djela apostola Petra i Andrije), poučni tekst Pitanja i odgovori (koji je poznat i pod imenom Besjede triju svetitelja ili Razgovori triju svetaca – Ivana Zlatoustoga, Grgura Velikoga i Bazilija Velikoga), Dijalog Djevice Marije i Anselma o Isusovoj muci (tekst pasionske tematike pisan u dijaloškom obliku, s elementima srednjovjekovnoga viđenja), te propovijedi i egzemple.

Drugi dio, na listovima od 11 do 23, nastao je prema Štefaniću najkasnije oko 1540. godine. Sadrži tekst Lucidara, popularne srednjovjekovne enciklopedije, čiji je prvobitni predložak Elucidarium napisao popularni srednjovjekovni teološki pisac Honorije Augustodunski (Honorije od Autuna) krajem 11. ili početkom 12. stoljeća.

Treći, najmlađi dio, potječe iz vremena oko 1582. godine. Obuhvaća deset listova koji su uvezani na početku knjige, a sadrže apokrif o Isusovu prenju (tj. prepiranju) s đavlom koji ga kuša, utemeljen na evanđeoskoj epizodi o Kristovu četrdesetodnevnom boravku u pustinji.

Kodeks je nakon dodavanja najmlađega dijela uvezan, a u njega su tada dopisane i neke marginalne bilješke.

Podrijetlo najstarijega dijela Zbornika nije poznato, ali smatra se da je nastao u Istri. Ivan Milčetić pretpostavio je da bi postanak drugoga dijela mogao bi biti povezan uz mjesto djelovanja Šimuna Grebla – Roč (Milčetić 1902). Za najmlađi dio Štefanić je pretpostavio da je prepisan u srednjovjekovnom kvarnerskom kaštelu Mošćenicama, a ta je pretpostavka potvrđena u novije vrijeme (Sudec 2012).

Žgombićev zbornik pisan je osobitim književnim jezikom koji se sastoji od elemenata crkvenoslavenskoga i starohrvatskoga jezika čakavske osnovice, a svojstven je cjelokupnoj hrvatskoglagoljskoj neliturgijskoj književnosti.

Čakavski elementi mogu pomoći istraživačima pri utvrđivanju mjesta gdje je bio napisan pojedini tekst ili njegov predložak s kojega je prepisan. Tako su istraživači (Grabar, Štefanić, Badurina Stipčević i dr.) na temelju prevladavajućih ekavskih refleksa starohrvatskoga glasa jata odredili jezik Žgombićeva zbornika kao ekavski čakavski dijalekt i smjestili postanak kodeksa na sjeveroistočni istarski prostor.

Tip glagoljskoga pisma kojim je Žgombićev zbornik pisan naziva se knjiški kurziv. Kao što samo ime govori, to je pismo namijenjeno bržemu, manje svečanu pisanju i karakteristično je za neliturgijske tekstove, te ga nalazimo i u drugim hrvatskoglagoljskim književnim zbornicima.

Žgombićev zbornik jedan je od reprezentativnih glagoljskih književnih spomenika i jedan od najvažnijih izvora za istraživanje hrvatske srednjovjekovne literature. Vrijednost Žgombićeva zbornika sastoji se u tome što u kontekstu glagoljskih neliturgijskih spomenika sadržava nekoliko jedinstvenih tekstova: Djela apostola Petra i AndrijeLegendu o Ivanu ZlatoustomLegendu o Pavlu pustinjakuDijalog Djevice Marije i Anselma o Isusovoj muci. Također je važan po tome što sadržava nekoliko tekstova koji su u odnosu na druge kodekse bolje sačuvani (LucidarŽivot Adama i EveApokrif o Arsenijinu rupcu).

Pojedini tekstovi Zbornika objavljeni su i filološki obrađeni, redom: Milčetić (1902), Strohal (1917), Grabar (1967), Štefanić i suradnici (1969), Badurina-Stipčević (1992), Sambunjak (2000), Turkalj (2008), Radošević (2010), Badurina Stipčević (2013), Dürrigl (2013), Mihaljević (2014).

Prednja strana uveza Žgombićeva zbornika s glagoljskom bilješkom hvala budi bogu (fotografija: Arhiv HAZU)

Prednja strana uveza Žgombićeva zbornika s glagoljskom bilješkom hvala budi bogu (fotografija: Arhiv HAZU)

Sandra Požar