Ivan Milčetić

Prvi se pamte – noćni istraživač Ivan Milčetić

Milčetići, otok Krk, 27. kolovoza 1853. – Varaždin,
26. listopada 1921.

Filolog, povjesničar književnosti, etnolog i folklorist Ivan Milčetić rođen je u selu Milčetići kod Dubašnice na otoku Krku, u kojem je započeo svoje osnovnoškolsko obrazovanje. Nastavio ga je i dovršio u okolici Pazina, odakle odlazi u riječku gimnaziju. Ondje mu je profesorom bio povjesničar Tadija Smičiklas koji je na njega umnogome utjecao.

Nakon studija slavistike u Pragu i Zagrebu, Milčetić se zapošljava u zagrebačkoj gimnaziji. Nedugo zatim, dobiva premještaj u Varaždin u kojem je zasnovao obitelj i ostao do kraja života. U Varaždinu je i sahranjen, a dvije godine nakon njegove smrti pokraj njega bit će pokopan i Vatroslav Jagić, još jedan zaslužan hrvatski slavist, proučavatelj staroslavenske i hrvatskoglagoljske baštine.

Dok je danju bio usredotočen na obveze gimnazijskoga profesora i one obiteljske, noću je Milčetić bio posvećen istraživačkom i znanstvenom radu. Rezultati toga plodnoga noćnoga rada, oni vezani za glagoljaštvo kao i oni iz područja povijesti književnosti, dijalektologije i folkloristike, i dan danas se čitaju i citiraju.

Krčka krv nije voda

„Glagolizam je cvao na Krku, pa i u mojoj kući.“ – posvjedočio je Milčetić o svojem prvom susretu s glagoljskom baštinom. Premda ga je životni put udaljio od rodnoga zavičaja, ljubav i interes za pisanu baštinu koju je upoznao u vlastitom domu nisu minule do kraja života. Govore o tome i brojni radovi posvećeni glagoljaškoj problematici.

Među njima posebno mjesto zauzima Hrvatska glagoljska bibliografija (Starine JAZU 33, 1911.), prva sinteza, tj. popis i opis dotada poznatih hrvatskoglagoljskih rukopisnih dokumenata i kodeksa. Milčetić ih je razvrstao u trinaest skupina, tj. trinaest poglavlja: MisaliBrevijariPsaltiriLekcionariRitualiFragmentiDijelovi liturgičkih knjigaBogoslovljeVaria (Osobito zbornici)Propovijedi (Predike, postile, homilije, glose)Povijest i pravo (crkveno i građansko)Stihovi te Leksikon i gramatika. Način opisa definirao je u uvodu: „Kodekse i fragmente opisasmo formalno (spoļašnost: format, osebine paleografske) i stvarno (sadržaj, jezične primjedbe).“

O ovoj bibliografiji, kojoj se uvijek iznova vraćaju i suvremeni istraživači, zabilježio je Vatroslav Jagić: „Ovo vrlo važno i ako nešto nepregledno djelo, otvara nam nakon vrlo površne bibliografije Kukuljevićeve širom vrata u bogatu riznicu stare hrvatske glagolske pismenosti.“

Milčetić o Žgombićevu zborniku

Jedna od svojina te bogate riznice je i Žgombićev zbornik, koji se u to vrijeme nalazio kod samoga Milčetića. Čitatelj bibliografije ne ostaje zakinut za podatak kako je do toga došlo: „…poklonio nam ga je naime g. 1882. pokojni Benko Žgombić, gvardijan samostana sv. Mandalene u Dubašnici.“

Uz one osnovne „formalne“ i „stvarne“ podatke koje navodi o zborniku, Milčetić dodaje i neke svoje ocjene navodeći da je sadržaj kodeksa „vrlo zanimļiv i raznovrstan“ te da mu zbog toga, uz Petrisov zbornik, pripada „ugledno mjesto u našoj sredovječnoj kńiževnosti“.

Sadržajem se Žgombićeva zbornika Milčetić bavio i ranije. 1902. godine, opet u Starinama JAZU (30), objavio je rad o Lucidru, popularnom srednjovjekovnom enciklopedijskom tekstu sastavljenom u obliku dijaloga između učitelja i učenika. Jedna od dvije najpoznatije hrvatskoglagoljske inačice Lucidra sačuvana je upravo u Žgombićevu zborniku. Druga je potvrđena u spomenutom Petrisovu zborniku.

Milčetić je tekst objavio u ćirilskoj transliteraciji, usporedio ga s inačicom u Petrisovu zborniku te popratio opširnom studijom. Utvrdio je da Lucidri iz oba hrvatskoglagoljska zbornika pripadaju istoj redakciji. Osim toga, usporedivši tekst s njemačkom i češkom inačicom Lucidra, zaključio je da su ga glagoljaši preveli s češkoga. Po svemu sudeći, smatra Milčetić, dogodilo se to u vrijeme ili neposredno nakon boravka u praškom samostanu Emaus (14. st.), u kojem su glagoljaši podučavali Čehe glagoljskom pismu i crkvenoslavenskoj liturgiji, ali i sami od njih primili vrijedne kulturne darove.

Milčetićeve pretpostavke o tome do danas nisu opovrgnute. Premda isto ne vrijedi za sve zaključke i sudove o glagoljskim spomenicima koje je istraživao (što je razumljivo s obzirom na činjenicu da je mnogima od njih bio prvim proučavateljem), ostaje nepobitna činjenica da je Milčetić, riječima S. Damjanovića, „jedan od onih pregalaca u proučavanju glagoljaštva čije će se ime spominjati dok i glagoljaštvo samo“.

Ana Šimić

Bista Ivana Milčetića ispred Kuće dubašljanske baštine na otoku Krku djelo je hrvatskog kipara Ratka Petrića. Spomenik je dar varaždinskog Ogranka Matice hrvatske Općini Malinska-Dubašnica.