Srednjovjekovna samostanska medicina

Zapadnoeuropska srednjovjekovna medicina dijeli se na samostansku i skolastičku medicinu. Djelovanjem redovnika, osobito benediktinaca, došlo je u razdoblju od 6. do 8. stoljeća do široke recepcije helenističkih kompilacija hipokratskih i galenističkih tekstova, od Marcellusa iz Bordeauxa, preko Izidora iz Seville, Bede Časnog i Hrabana Maura do osvita novovjekovlja. Temelj za brigu o bolesnima i nemoćnima postavio je Benedikt iz Nursije u svojoj redovničkoj reguli (pravilu) – u 36. glavi „Pravila sv. Benedikta“ govori se o zadaći benediktinaca da skrbe o bolesnoj braći, ali i o potrebitim laicima.

Benediktinac Kasiodor (6. st.) osnovao je prevodilačku i prepisivačku školu u samostanu Vivarium, preporučivši da se osobita pozornost posveti medicinskim djelima. Tako su benediktinski samostani postali rasadišta liječničkoga znanja (premda skučenog) i u njima su se osnivali hospitali (kao prethodnici bolnica), te su se uređivale ljekarne i vrtovi ljekovitoga bilja. Kasnije su se tim djelatnostima bavili i cisterciti, franjevci te svjetovni svećenici. U razdoblju od 12. do 14. stoljeća osnivaju se u Europi sveučilišta s medicinskim fakultetima (npr. Montpellier, Padova, Bologna), pa njihovom pojavom prestaje doba samostanske medicine.

U srednjem se vijeku nije obraćala posebna pažnja na teorijsku podlogu medicine i na fiziološke probleme, već su na cijeni bile zbirke recepata i kratkih uputa o liječenju – tzv. ljekaruše. To je najrašireniji „žanr“ medicinskih tekstova u cijeloj srednjovjekovnoj Europi. One su se sastavljale, prepisivale i kombinirale od Walafrida Strabona u 9. stoljeću, do npr. Hildegarde iz Bingena u 12. stoljeću. Dakako, vremenom su ta djela prožeta pučkim i kršćanskim elementima.

Budući da je u srednjem vijeku shvaćanje fiziologije i patologije bilo bitno drukčije nego danas, treba naglasiti da izraz „bolest“ ne pokriva ono područje koje pod tim pojmom danas razumijemo. No, katkad moramo koristiti i anakrone pojmove kako bismo omogućili bolje razumijevanje jednoga davno prošlog vremena.

Može se kazati da srednjovjekovna medicina sadrži elemente triju tradicija: antičke (klasične), tzv. barbarske ili poganske (tj. sloj narodnoga iskustvenog liječenja i tragove njihovih vjerovanja), te kršćanske religioznosti. Medicinska djelatnost redovnika bila je sastavnica njihovih djelâ milosrđa. Medicina je tada bila više “djelatnost liječenja” nego “područje znanja”.

Srednjovjekovni liječnici
(fotografija: www.medievalists.net)

Marija-Ana Dürrigl